EXPOSURE

SC Gallery, Zagreb, 2005
performance/environment; duration: 2 weeks; photography: Vedran Metelko, Željko Badurina

In the SC Gallery I have constructed a room into which visitors come one by one. The room is empty, but through slender slits in the walls, the visitors can see six pairs of living human eyes that are silently watching them.

U Galeriji SC sam konstruirala prostoriju u koju posjetitelji ulaze jedan po jedan. Prostorija je prazna, no kroz  6 tankih proreza u zidovima posjetitelja šutke promatra šestero ljudi skrivenih s druge strane.

 
(text from the catalogue of the exhibition is currently available only in Croatian)

IZLOŽENOST

Leila Topić

Svima nam je potrebno da nas netko promatra. Prema tome pod kakvom vrstom pogleda želimo živjeti, dijelimo se u četiri kategorije – zapisao je Milan Kundera u kultnome romanu Nepodnošljiva lakoća postojanja. Češki je pisac nabrojao četiri sfere života pod pogledom drugih: oni koji čeznu za pogledom golema mnoštva anonimnih očiju i oni kojima je za život potreban pogled poznatih očiju. U treću je, pak, kategoriju svrstao ljude koji ne mogu bez pogleda voljena bića te najdragocjeniju kategoriju, oni koji žive pod imaginarnim pogledom nepristunih ljudi, sanjare.

Upravo spomenuta, rekla bih, nelagodna potreba da budemo promatrani (dakako i da promatramo) polazišna je točka novoga performansa Božene Končić Badurine Izloženost. Nažalost, nemoguće je točno odrediti trenutak mutacije naših opažaja i svijesti koji je većini nas dozvolio da zaboravimo užitak ili tjeskobu činjenice da smo promatrani i da želimo promatrati. No, čini mi se da bi bilo pogrešno interpretirati umjetničin najnoviji rad u terminima kritike užitka u promatranju druge osobe kao erotskoga objekta odnosno problematiziranju voajerističkih ili fetišističkih mehanizama pogleda drugoga.

Naime, umjetničin najnoviji rad svojevrsna je antiteza njezina performansa Satima izvedenog u studenome 2004. godine u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Tada je Božena kao medij iskoristila vlastito, za tu prigodu, nevidljivo tijelo. Od publike kao i od nje same zahtijevana je disciplina koja je ispitivala granice izdržljivosti suaočavanja sa vlastitim životom, odmjerenog zvukom umjetničina ritmičkoga udisaja i izdisaja.

Ovom prilikom, umjetnica, uz nevidljive ‘promatrače’, koristi tijelo posjetitelja kao ključni medij performansa. Najvažniji sudionik Izloženosti jest promatrač kojiulazi u umjetničin konstruirani prostor izvedbe. Dosljedna vlastitoj strategiji izvedbi minimalnog karaktera umjetnica ipak ne ostavlja promatrača, blaziranog učestalim senzacijama ‘radiklanih’ performansa, ravnodušnim. Promatrač ovoga puta nije samo sudionik u izvedbi, on postaje izvedba sama.

Ovdje bih se osvrnula na sintagmu Francesca Bonamija vezanu uz 50-i venecijanski Bijenale o diktaturi promatrača. Naime, Bonami je proces promatranja ostavio ‘slobodnim’, dakle, svatko je mogao pronaći smjer promatranja (umjenički diskurs) koji mu odgovara. Boženina je strategija upravo dijametralno suprotna. Promatraču nije ostavljena mogućnost izbora, promatrač postaje promatran, izložen pogledima drugoga.

Na koncu konca, mi promatrači, vidjeli smo sve. Od pucnja u tijelo izvođača (Chris Burden), puštanja krvi performera (Franko B.), spektakularne izvedbe bečkih akcionista (Herman Nitsch, Rudolf Schwarzkogler), ritualnih izvedbi (Marina Abramović, Ulaj), dakle, od dadaističkih provokacija, preko fluksusovskih eksperimenata do postmodernističkog eklekticizma izvedbe.

Ponavljam, mi promatrači vidjeli smo sve i naše su oči umorne. No, u slijedu razvojnih mijena povijesti performansa propustili smo, izgleda, ono bitno – promatrati sebe, izložiti pogledu drugog vlastito biće. Čini mi se stoga da umjetnica pred nas postavlja izazov istraživanja prepuštenosti i nesnalaženja pred izravnim pogledom tuđih očiju. K tomu, ona je u Satima istraživala rubove vlastitih samoća dok u Izloženosti isti zadatak traži od nas, da sami istražimo samoću postojanja. Dodala bih umjesto zaključka kako je Freud, pojednostavljeno rečeno, ustvrdio da je svaki lik u snovima spavača zapravo slika samoga spavača. Jednako tako i parovi očiju što promatraju našu Izloženost mogu biti jedino naše vlastite oči. Izdržimo li poglede kojima nas izlaže umjetnica, u stanju smo ‘upisati’ osobni doprinos Kunderinoj kategorizaciji – oni koji žive pod pogledom vlastitih očiju.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s