(this text is currently available only in Croatian)

Branko Franceschi

Za izložbu Božene Končić Badurina u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik teško bi bilo pronaći pogodniji naziv od odabranoga. Pod kustoskom supervizijom ravnatelja Antuna Maračića: Prostor za publiku označava retrospektivni pregled performativnih radova koje je autorica izvela od 2004. godine do danas. Selekciju su upotpunila i tri prilici i prostoru prikladna, novo producirana zvučna rada koji upotpunjuju i proširuju osnovnu umjetničinu tezu o artikulaciji polja uspostavljenog konvencionalnom strukturom odnosa umjetnika i publike, te institucionalnog sklopa koji ovaj temeljni odnos organizira, udomljuje i strukturira.

I ovom izložbom je do izražaja došla profinjena upravljačka strategija Antuna Maračića kojom uspijeva uravnotežiti očekivanja i zadatke krovne dubrovačke umjetničke institucije, a koji se pletu oko statusa Dubrovnika kao minijaturne kulturne metropole međunarodnih ambicija, lokalnih aspiracija i ukusa, s osobnim profesionalnim i umjetničkim kredom. Pretpostavljam da performans kao ishodište rada Božene Končić Badurina, unatoč tome što je danas kao disciplina na međunarodnoj umjetničkoj sceni uklopljen u mainstream, lokalnoj publici neće moći nadomjestiti u svijest urezan mediteranski kolorit lokalnog slikarskog kruga. S toga bih na početku prikaza upozorio da je malo koji umjetnik s toliko pažnje i osjećaja za mjeru ikada koncipirao i osmislio posvetu lokaciji, evocirao dubinski zor njenih neporecivih prirodnih, ambijentalnih i arhitekturnih osobitosti te konačno i na njima ustanovljenih psihološko-mentalnih osobina. Upravo je ova izložba odličan primjer jednog od onih mostova koje sustavno treba graditi ne bi li se duboko ukorijenjena očekivanja adekvatne vizualne transpozicije lokaliteta u umjetničko djelo povezala sa njenom suvremenom multimedijskom inačicom. Ovog nezahvalnog i često pogrešno tumačenog poslanja u Dubrovniku su se jednakim marom i svatko u svom području djelovanja, poduhvatili pozvana umjetnica i ravnatelj institucije. Sam naziv izložbe kojim se muzej umjesto uobičajenog shvaćenog prostora za umjetnost određuje  kao prostor za publiku, ukazuje na potpuno drugačiju strategiju koja isto tako obilježava i suvremeni diskurs umjetničkog rada i njegovu prezentaciju, a kojom se fokus pažnje s percepcije umjetničkog objekta pomiče na interakciju i dijalog publike sa stvaralačkim činom koji pak znači raskid s konvencijama pasivnog promatrača i nevidljivog kontejnera u kojem se poslovično jednosmjerna razmjena odvija. Ma koliko se sljedeće teze mogle činiti preuzetima, važno je razumjeti da su konvencionalne institucionalne metode prezentacije umjetničkih djela zasnovane na glorifikaciji mita o genijalnom stvaratelju posredovanom ex cathedra sa prikrivenim ciljem uspostave neupitne hijerarhije vrijednosti unutar neprikosnovenog društvenog poretka. U osnovi ovih metoda nije vrednovanje kreativnosti, već njena instrumentalizacija kao još jednog oslonca sustava u kojem publika, građanstvo i široke narodne mase, pogleda uprtog prema gore, u ono više od sebe, bespogovorno i pasivno odrađuju svoju sudbinu servisiranja sustava.

Božena Končić Badurina diplomirala je grafiku u klasi Miroslava Šuteja, a njeni su radovi izlagani s uspjehom i nagrađivani. Ipak, predvidivo uspješnu karijeru grafičarke, odlučila je početkom milenija zamijeniti sebi osobno intrigantnijom disciplinom performansa koja umjetnika poistovjećuje s umjetničkim djelom, odnosno, stvaralaštvo sa neponovljivom i izravnom komunikacijom umjetnika i publike. Ovakvu orijentaciju predstavila je prvim performansima poput, Sto udaha, 2004., Svečanost, 2005., Približavanje, 2006. ili Privremeno tijelo, 2006., nastavljajući svojim radom desetljeća dugu tradiciju performansa izdržljivosti u Istočnoj Europi u kojoj se umjetnici postavljanjem vlastitog tijela u središte zbivanja dovode u zahtjevne fizičke situacije i istražuju granično područje podjele na subjekt i objekt pri čemu njihovo živo tijelo funkcionira kao pasivni umjetnički objekt. No, autoričinu će pažnju gotovo odmah zaokupiti suprotan problem, problem pasivnosti tihe povorke promatrača koja hodočasti po hramovima umjetnosti s malo ili nimalo stvarne poveznice s objektima ili događanjima koja su im predstavljena. Božena preuzima ulogu „majstora ceremonije“, počinje osmišljavati, koreografirati, organizirati situacije koje uz pomoć plaćenih statista-aktera u suštini, premda nesvjesno, formira sama publika. U ovoj inverziji publika se dovodi u poziciju objekta percepcije i/ili izvođača, promatrač postaje promatran iskušavajući nelagodnu ogoljenost umjetničkog djela ili umjetnika (Izloženost, 2005., Čuvari, 2009., Bez lica, 2009., Lift, 2010.). Gledalište, najimpozantniji od ovih performativnih radova, rekreiran je za potrebe dubrovačke izložbe, pa je posjetitelje na otvorenju u velikoj dvorani prvog kata dočekala instalacija gledališta s četrdesetak plaćenih „gledatelja“ koji su svojim indiferentnim pogledom pratili defile posjetitelja izložbe odražavajući tupe izraze koje se najčešće može vidjeti na licima publike pri posjeti izložbama. Treću grupu radova predstavljaju oni koje možemo definirati kao režirane happeninge. Umjetnica postavlja okvir događanja koja potom poprimaju tijek i formu koju određuju njihovi sudionici. Takvi su, primjerice, Okupljanje, 2010., Groznica, 2010., Štićeni prostor, 2011. i Decentralizirani performans, 2011.,  usmjereni na propitivanje suštine formata kulturnog događaja i njegove prikrivene hijerarhije. Najveći pak odmak umjetnice od izravnog doživljaja publike ostvaren je u audio radovima produciranima za izložbu u Umjetničkoj galeriji. Ova grupa radova nije se mogla iskusiti na otvorenju izložbe budući je riječ o društvenom ritualu tijekom kojeg bi ih bilo teško ili nemoguće percipirati, već se za njihov doživljaj valjalo vratiti sutradan kad je otpočela njihova redovna prezentacija. Dok Čekaonica, 2012. posjetitelje uljuđeno-birokratskom dobrodošlicom pozdravlja en masse pri dolasku na izložbu, Terasa, 2012.  ih vodi u dirigirani individualni razgled vanjskih dijelova Umjetničke galerije, njenog dvorišta, stubišta, terasa, svih prostora koje su posjetitelji koncentracijom na umjetnost predstavljenu u zgradi skloni zanemariti. Uistinu, i svima nama koji mislimo kako poznajemo veličanstvenu arhitekturu Umjetničke galerije, ovaj rad omogućuje da vođeni glasom profesionalnog spikera obiđemo terase i na njima postavljene skulpture, podsjetimo se na arhitektonske detalje, pa potom duboko udahnemo meki mediteranski zrak, smireno se suočimo s horizontom i obrisima Lokruma, odšetamo do samog kraja vanjskog perimetra zgrade i vratimo se natrag. Naposljetku, rad Čuvarica, 2012. do krajnosti razvija autoričinu praksu uključivanja službi institucije u tkivo umjetničkog rada. Naime, u vrijeme u kojem je neka od čuvarica na poslu čuvanja izložbe, u zasebnoj se prostoriji u njenoj nazočnosti može odslušati audio zapis koji će nam dati potpunu informaciju o njenom životu, nadanjima, razmišljanju o radnom mjestu, umjetnosti i preferiranim izložbama.

Uz visoki standard prezentacije i vizualne komunikacije na kojeg nas je Antun Maračić navikao, Prostor za publiku za predstavljanje 19 performansa Božene Končić Badurina koristi i sve vidove posredovanja uobičajene u suvremenoj muzeološkoj praksi, a što uključuje fotografiju, video dokumentaciju, tekstualne opise i re–enactment. Umjetnička galerija retrospektivom performansa uklapa se u pojačano zanimanje relevantnih međunarodnih muzeja za predstavljanjem i muzealizacijom kako povijesnih, tako i suvremenih performansa i srodnih multimedijalnih disciplina. Produkcijom čak tri site i kontekst specifična audio zapisa Umjetnička galerija nije samo aktivno pridonijela umjetničinom opusu, već i uspostavi materijala za memoriju institucije čiju će punu kulturološku vrijednost cijeniti neka buduća pokoljenja. Rijetkost je susresti se s izložbom koja ne samo što umjetnički opus predstavlja u harmoniji sa svojim prostorom, već u skladu sa idealom svog poslanja i prakse, a sinergijom umjetnice i institucije potiče razmišljanja o vlastitom statusu, suštini i društvenoj svrsi stvaralaštva i njegove prezentacije. Tko može tražiti više.

Tekst je objavljen u Art magazinu Kontura, br. 118/119.