Mali Salon, Rijeka, 2015, curated by Ksenija Orelj



A community of temporary dwellers of Korzo 24

Ksenija Orelj

Move along with the stream of visitors. Make no sudden movements. Avoid loud conversation or laughter… Instructions such as these could be seen at the collective performance Protected Space, done by Božena Končić Badurina at Biennale Kvadrilaterale in 2011. The visitors, as the main protagonists in this performance act, were inspected by the security guards positioned at the entrance, and then they followed instructions similar to those usually given in larger museums and galleries for security reasons.The artist’s new project, shown in Mali Salon gallery, once again introduces a play of hidden glances and interactions. However, this time the play breaks the confines of the white cube’s coordinates and explores the relationship of the gallery and the urban space. Continue Until It Becomes Uncertain is determined by the gallery’s position in the city center. Its large windows look directly onto the street; however, the gallery is too often just a backdrop to the street life, rather than being a vivacious place of meeting and gathering. In an undertaking that aims to create a  setting where the street and the neighborhood become part of the gallery the gallery stretches onto the street, the gallery observes itself and the street, draws the visitor inside, the artist employs drawing text, audio material and performance. Concretized views from the gallery on the street and vice versa, i. e., the network of dual observation – by those who are inside and those who are outside – emerge as the central theme. Instead of a documentary depiction of the gallery’s position in the urban tissue, rendered by a neutral observer, the outcome is a subjective portrait of the gallery from the perspective of neighborhood. This portrait captures several positions at the same time, overlaying internal and external views, but without concealing the blind spots and communication delays of urban existence. It treats the accuracy of analytical mind as something of secondary importance. Aiming to bring art and audience together, if chooses reciprocity and changeability of current relations. It is neither intellectualized, nor sentimentalized. It is simply – playable.

Audio work Korzo has developed from an immediate observation of the gallery’s surroundings. It includes the flow of passers-by, talks with workers from the nearby shops and businesses and the voice of a speaker who relays the story about the relationship between the gallery and its neighborhood. It remind of a chronicle of a space user, who explores the well known, local space, refusing to take it for granted… Observe the street, from time to time, with some concern for the system. Apply yourself. Take time. [1]

As in the predecessor of this work, A Guide To The Gallery, shown in Forum, this audio work is the personification of the gallery itself, acting as its spokesperson[2]. We listen to sounds coming from the urban vortex and observe its flux, having received, having received an opportunity of recognizing the details of the accelerated jumble. In this process, the details temporarily assume form and character; they come within reach, but elude us all the same. Nevertheless, by listening and observing again, we get a more profound insight into the everydayness of life. In the flowing descriptions we almost recognize faces from the nearby shops, whose attitudes on galleries, contemporary art and free time may indeed arouse our curiosity.

Intended primarily for random passersbay. Stage Directions doubles the street scenes through live images. An external protagonist performs a series of usual pedestrian routines, which correspond to instructions written on large sings shown by the performer standing in the gallery by the window. The used signs remain in the gallery, openly acknowledging the fact  that the performances were directed, enabling their re-enactment. This unobtrusive bridge connecting the internal and external space, the artistic and the mundane, is supported by zooming in on the peculiarities of pedestrian behavior, which are so easily overlooked in our everyday impatient bustle. The glass membrane of Mali Salon becomes a communication channel connecting the gallery zone with pedestrian zone, while preserving its dual characteristics of openness and closedness. The humorous gesture of the double coding suggests that the gallery is visible and visible at the same time. The gallery is within everyone’s reach, yet, only few of the passersby enter its premises, which is the fate of numerous exhibition spaces that are not heavily advertized. There is a strong impression that the need and desire for art are dying away, amidst the quickening and uncertainty of neoliberal age, where free time has become a hardly affordable luxury. Therefore, the live images aim to reinforce leisure, by purposely choosing for their stage an ordinary, unspectacular pedestrian zone, a zone that may symbolize a departure from the imposed rhythm of consumption and profit hunt[3], following the popular belief that public space should be viewed and experienced as a  place of meeting and gathering, rather than just passing through it. Finally, this zone is a voice of resistance, and act of defiance to the status quo.

Parallel to establishing contact with the temporary dwellers of Korzo, drawings on the wall speak directly to the immediate neighborhood. They evoke a simple, but often  neglected question as to what happens on the other side of the wall. The first drawing is focused on a group of teenagers who occasionally gather in front of the gallery’s entrance, but they never go inside. The other drawing is oriented to the pharmacy located just a few steps further from the gallery. Both drawings are made in a 1:1 ratio and their simple lines encourage us to meet the temporary dwellers on the other side. The temporary dwellers on the other side. The drawings discreetly outline their presence, without making them appear static or stiff, and, with the added statements referring to their impressions of the gallery, they reveal their viewpoints. The drawings capture these „dwellers“ while they are on their break between lessons, or perhaps when they skip classes, or, on the the other side of the opposite wall, they depict people busy with their work. They explore our perception of free spaces and possible places of togetherness. In short, spaces have multiplied, been broken up and have diversified. There are spaces today of every kind and every size, for every use and every function. To live is to pass from one space to another, while doing your very best not to bump yourself, says Perec.

Also alluding on the permeability of the symbolic walls inside and outside of the gallery space, there is a video projection titled The Gallery. In the back of Mali Salon, a text is flowing on the wall, sentence by sentence, coming out of the gallery’s gut, fall into in a steady rhythm, like breathing. It contains comments on subtle details of spatial interactions, seemingly casual notes about life of the exhibition space and its users. This work passes from fluidity to a concrete matter, from anonymity to  embodiment. In this process, it incorporates the views of the performers, whose presence in the gallery is constant, and the views of women keepers, whose presence goes mostly unnoticed.

Through their comments on life and free time, the characters become more than just strangers to us. Their personal stories encourage us to search for common denominators. We learn that young people are coping as best they can, trying to further their education and find a job. It is precisely here, in this backstage, that we verify the artist’s position as a discreet guide through the mise-en-scene of this exhibition, which may turn into a sheer pleasure, a recreation of our grey cells, a play of deja vu situations, socially sensitive existence.

Continue Until It Becomes Uncertain supports unobtrusiveness. This is what makes it so different from the cold, dissociated ways of communicating an exhibition and its space. It stretches the gallery’s code and purifies the relationship of exhibition space and urban surroundings. It intercepts the deep-rooted presentation formats and traditional expectations of an untouchable art object, in order to challenge the tacit consensus on the boundaries separating art from reality. By refusing to acknowledge the elitism of the first and the indifference of the latter towards art production, it vitalizes the social and public function of a gallery space, closing the distance between art and everydayness. Viewing this in a wider context, CUIBC  penetrates into the slipperiness of daily interactions, resolves the hesitation between indulging in openness and responding to the urge for closedness that inevitably, and completely incomprehensibly. Defines the contemporary landscape. It transpires as a zone of testing the contact among strangers and it adds color to the faded social function of public space. Finally, it accentuates togetherness in a gallery space, presenting it as a potential playground where the outcome is uncertain. And thereby exciting. Play, Huizinga wrote, is older than culture (…) A being that plays is a being that goes beyond reproducing itself, that has not got the perpetuation it itself as the only goal. Play is free. One can be coerced to obey the rules of the game, but not to play… This is perhaps why play remains so stubbornly non-functional.[4]

[1] Georges Perec, Vrste prostora, Meandar, Zagreb, 2005. pp. 79 – 84

[2] (Boris Greiner)

[3] See audio work Korzo, Ana’s statement

[4] Zygmunt Bauman, Tekuća modernost, Pelago, Zagreb, 2011, pp. 211


Privremena stanarska zajednica Korzo 24

Ksenija Orelj

Krećite se u struji posjetitelja. Hodajte umjerenim korakom bez naglih kretnji. Izbjegavajte glasan razgovor ili smijeh… Ovakve smo instrukcije mogli susresti na kolektivnom performansu Štićeni prostor kojim se Božena Končić Badurina predstavila na Bijenalu kvadrilateralu 2011. Kao glavni izvođač performansa publika se prepuštala pregledu zaštitara na ulazu te potom reagirala na ispisane upute o ponašanju kakve se iz sigurnosnih razloga često primjenjuju u većim galerijskim i muzejskim prostorima. Igru skrivenih pogleda i interakcija pronalazimo i u novom projektu koji nas dočekuje u Malom salonu, sada protegnutu iz koordinata bijele kocke u odmjeravanje odnosa između galerijskog i urbanog prostora. Nastaviti dok ne postane nesigurno uvjetovan je pozicijom galerije u samom središtu grada, izlozima naslonjene tik uz ulicu u kojoj međutim nerijetko djeluje kao kulisni objekt, negoli njezino živo okupljalište i susretalište. U poduhvatu koji smjera da ulica i susjedstvo ulaze u galeriju, galerija izlazi na ulicu, galerija promatra samu sebe i ulicu, uvlači posjetitelja, umjetnica se koristi crtežima, tekstualnim i audio zapisom te živom izvedbom. Oprostoreni pogledi iz galerije prema vanjskom prostoru i obratno, mreža dvostrukih opažanja – onog koji promatra i onog koji je s druge strane, prometnuti su u središnje motive. Umjesto dokumentarnog prikaza o poziciji galerije u urbanom tkivu posredovanog iz lica neutralnog promatrača, ishod čini subjektivizirani portret o galeriji iz perspektive susjedstva. Markira nekoliko pozicija istodobno, preklapa unutarnja i vanjska očišta, a da pritom ne prikriva slijepe pjege i mjesta zadrške dnevne komunikacije. Točnost analitičkog uma proglašava sporednom. Zainteresiran za približavanje umjetnosti i publike, pristaje uz recipročnost i promjenjivost zatečenih međuodnosa. Niti intelektualiziran, niti sentimentaliziran. Jednostavno rečeno, igriv.

Audio rad Korzo protegnuo se iz neposrednog zapažanja galerijskog okruženja – ponašanja pješaka, razgovora s djelatnicima u obližnjim radnjama te sa spikericom čiji nas glas vodi kroz priču o odnosima galerije i susjedstva. Nalikuje dnevniku jednogkorisnika prostora, u kojem se istražuje poznatidomaći prostor koji se ne želi uzeti zdravo za gotovo…S vremena na vrijeme promatrati ulicu, možda malo sustavnije nego obično. Potruditi se. Ne žuriti se (…) Ljudi na ulici: odakle dolaze? Kamo idu? Tko su? (…) Treba ići polakše, kao da sve prvi put vidimo.[1] 
Slično svome prethodniku s izložbe Vodič kroz galeriju predstavljenom u Forumu, zvučna slika djeluje kao personifikacija same galerije u obličju ‘Vodiča’ kao njena glasnogovornika.[2] Osluškujemo blizinu urbanog kolopleta, promatramo njegov fluks uz mogućnost razabiranja pojedinosti u ubrzanoj mnoštvenosti. Ovako prevedene one privremeno zadobivaju svoje opipljivo obličje i lice, na dohvatu ruke, a opet u uzmicanju. Većina pješaka po Korzu hoda gledajući ravno pred sebe, ne osvrćući se. Dok stojite ovdje i sa slušalicama na ušima kroz staklo promatrate ulicu, samo će vas tu i tamo u prolazu okrznuti pokoji pogled… Međutim, slušajući i iznova promatrajući, istančanije razabiremo svakodnevno okrilje, u tekućim opisima gotovo raspoznavajući pojedina lica iz obližnjih radnji, čiji bi nas stavovi o galerijskom radu, suvremenoj umjetnosti i načinu provođenja slobodnog vremena mogli intrigirati.

Primarno namjeren na slučajne prolaznike, rad Didaskalije služi se udvajanjem uličnih prizora u vidu žive slike. Tako vanjski akter izvodi niz uobičajenih pješačkih radnji koje koreliraju s natpisima što ih izmjenjuje izvođač u izlogu galerije. Pritom korišteni rekviziti ostaju izloženi u prostoru, ne prikrivajući režirani karakter izvedbi i dijelom omogućujući njihovu rekonstrukciju. Ova nenametljiva premosnica između unutarnjeg i vanjskog prostora, domene umjetnosti i one svakodnevice, potpomognuta je usporavanjem pažnje i zumiranjem pojedinosti koje karakteriziraju pješačko ponašanje, a olako proklizavaju iz vidnog polja nestrpljive dnevne vreve. Staklena opna Malog salona postaje komunikacijski kanal između galerijske i pješačke zone, dok i dalje zadržava dvojake karakteristike istodobne prijemčivosti i graničnosti naspram ulice. Humorna gesta dvostrukog kodiranja očituje istodobnu vidljivost i nevidljivost egzistiranja galerije u urbanom prostoru. Ona je na samom dohvatu ulice, pa ipak tek nekolicina prolaznika u nju navraća što je realnost mnogih izložbenih pogona koji se ne oglašavaju naveliko. Sve je otporniji dojam da potreba i želja za umjetnosti presušuju, uslijed ubrzanja i neizvjesnosti neoliberalnog doba u kojem je i slobodno vrijeme pretvoreno u skoro nikako dostupan luksuz. [3] Stoga žive slike idu na ruku njegovanju dokolice, namjerice birajući nespektakularni repertoar pješačke zone za svoje poprište, koja bi mogla djelovati kao odstupnica od nametnutog ritma potrošnje i hitnje za profitom. Po znanom kredu da bi javni prostor valjalo osjećati kao mjesto boravka i susretanja, umjesto brzog prolaska i mimoilaska. Onda možda i kao izraz otpora i nepristajanja na status quo.

Paralelno nastojanju uspostavljanja kontakta s trenutačnim boraviteljima Korza, zidni se crteži obraćaju neposrednom galerijskom susjedstvu. Prizivaju jednostavno, a učestalo preskočeno pitanje što se događa s druge strane zida? Tako je jedan crtež orijentiran grupi tinejdžera koja se povremeno okuplja ispred Malog salona, ne zalazeći unutra, a drugi prostoru ljekarne smještene par koraka dalje. Oba su izrađena u mjerilu 1:1, pojednostavljenim konturama pozivajući na upoznavanje privremenih stanara s druge strane. Diskretno opipavaju njihovu prisutnost, ne skrućuju je, a pridodanim izjavama vezanim uz njihov doživljaj galerije, sugeriraju i njihovo očište. Zatiču ih u odmoru, ili možda štrajkanju iz škole, tj. sučelice ispunjene poslom, propitujući naše zamišljanje slobodnih prostora i mogućih točki zajedništva. Ukratko, prostori su se umnažali, komadali i postajali međusobno različiti. Danas ih ima svih veličina i vrsta, za sve potrebe i namjene. Živjeti znači prelaziti iz jednog prostora u drugi dajući sve odsebe da se negdje ne bubnemo, poručuje nam Perec.
Također ciljajući na propusnost simboličkih zidova unutar i izvan galerijskog prostora, oblikovana je projekcija Običan dan, izložena u začelju Malog salona. Tekst teče rečenicu po rečenicu, poput odmjerenog ritma disanja koje navire iz galerijske utrobe. Okuplja opaske o manje zamjetnim detaljima prostornih interakcija, naoko uzgredne bilješke o životu izložbenog mjesta i njegovih korisnika, prelazeći iz fluidnog u konkretno, iz anonimnog u otjelotvoreno. Tako ugrađuje poglede performera koji su čitavo vrijeme izložbe prisutni u galeriji te čuvarica koje u obilasku galerije najčešće samo usputno zamjećujemo. Svojim komentarima o načinu života i raspolaganja slobodnim vremenom, likovi postaju diferencirani od prvotnog statusa neznanaca, dok nas osobne priče navode na povlačenje pojedinih zajedničkih nazivnika. Mladi školovani ljudi snalaze se kako mogu, pokušavaju se dodatno obrazovati i u općoj besposlici pronaći kakav-takav posao. Upravo ovdje, u svojevrsnom backstageu, poziciju umjetnice možemo potvrditi kao diskretno usmjeravanje našeg šetkanja izložbenom mizanscenom koje bi moglo biti baš užitak, rekreacija sivih stanica, igra déjà vusituacija, društveno osjetljivo bivanje u prostoru. 

Nastaviti dok ne postane nesigurno pristaje uz nenametljivost. S tom finesom istupa iz distanciranog načina medijacije izložbe i njenog mjesta, ne bi li rastvorio galerijski kodeks i provjetrio odnose između izložbenog prostora i urbanog okruženja. Presreće uvriježene predstavljačke formate i naslijeđena očekivanja nedodirljivog umjetničkog objekta, kako bi doskočio prešutnom konsenzusu o izdvojenom supostajanju umjetničke stvarnosti od zbilje same. Ne priznajući elitizam prve ili pak ravnodušnost potonje naspram umjetničke produkcije, nastoji aktivirati društvenu i javnu funkciju galerijskog prostora, protiveći se odstojanjima između umjetnosti i svakodnevice.
Sagledan u proširenom kontekstu, Nastaviti dok ne postane nesigurno proniče u skliskost dnevnih interakcija, kolebanja između otvorenosti i poriva za zatvaranjem što presudno, u potpunosti nedokučivo određuju suvremeni krajolik. Umješta se kao zona isprobavanja kontakta između neznanaca, kao produžetak i pojačivač sve blijeđe društvene funkcije javnog prostora. U galerijskom prostoru zajedništvo podvlači kao mogući prostor igrališta čiji su ishodi neizvjesni. Time uzbudljivi. Igra, napisao je Huzinga, je starija od kulture, zapravo je sam materijal od koje se kultura, taj ljudski način bivanja-u-svijetu, oblikovala i nastavlja se oblikovati. Biće koje se igra je biće koje odlazi izvan zadatka samoočuvanja i samoreprodukcije, koje nema za svoj jedini cilj nastavak sebe. Igra je slobodna. Netko može bit prisljen na igranje igre, ali to više nije igra. Upravo je ovo razlog zašto igra ostaje tako tvrdoglavo nefunkcionalnom. (…) Nijedan poraz (kao ni pobjeda) nije krajnji i neopoziv. (…) Uvijek se može još jednom pokušati, i uloge se mogu obrnuti.[4]

[1] Georges Perec, Vrste prostora, Meandar, Zagreb, 2005., str. 79. – 84.

[2] (Boris Greiner)

[3] Usp. audio zapis Korzo, izjava Ane

[4] Zygmunt Bauman, Tekuća modernost, Pelago, Zagreb, 2011., str. 211.