UZURPACIJA POGLEDOM

(this text is currently available only in Croatian)

Iva Rada Janković
Performans Božene Končić Badurina Connected, Galerija Bačva, Dom HDLU-a, Zagreb, 6. lipnja 2007.

Božena Končić Badurina do sada je izvela niz performansa u kojima se na sceni pojavljivala osamljena, od ostatka svijeta izdvojena i izolirana fragilnom providnom arhitekturom, ponekad i posve skrivena, zamotana i nepomična poput neživog tijela u zavoje ili aluminijsku foliju, ili jednostavno potpuno izložena, prirodna i opuštena na podiju noćnog kluba u performansu Tihi gost. Komunikaciju onkraj govora i tijela koju provocira svojom pasivnom i šutljivom pojavnošću opisuje kao situaciju koja potiče posebne fizičke i psihičke doživljaje i iskustva posjetitelja, bilo da se pritom pojačava njegova svijest o samome sebi ili se njegova uloga promatrača mijenja, pa on, kao u nekoj vrsti eksperimenta, preispituje svoju uobičajenu ulogu i postaje sudionikom, a često i najaktivnijim akterom događaja. U to se bilo moguće uvjeriti participacijom u performansu Približavanje koji je u sklopu skupne izložbe 1:1 prošle godine izvela u istom prostoru gdje izvodi i posljednji performans. Posjetitelji su se jedan po jedan približavali umjetnici koja je stajala nasred golemog praznog kruga galerije dočekujući ih zatvorenih očiju.

U performansu Connected ponovo se događa intenzivni trenutak susreta u okolnostima izostanka komunikacije uobičajenim sredstvima kakvu dokida, prebacujući je u suptilniju, nevidljivu sferu komunikacije na energetskoj razini. Sudionike za performans Connectedodabire preko web stranice koja je kreirana za potrebe odabira statista za televizijske emisije, filmove i reklamne spotove ili kazališne predstave. U njezinom performansu odabrani sudionici postaju doslovce statisti, statično izložene osobe, koje to istodobno i prestaju biti, s obzirom na to da svojom nazočnošću ne popunjavaju samo scenu, nego su u susretu s posjetiteljem na njoj jedini i glavni (makar pasivni) akteri. Na jednoj od prvih samostalnih izložbi u Galeriji PM, prije desetak godina, gdje su bili naznačeni elementi kojima će se umjetnica dalje nastaviti baviti i razrađivati ih, u krug su postavljene male platnene kabine. Pojedinačnim ulaskom posjetitelj je u osami suočen s različitim kontemplativnim modelima: pogledom na fotografiju prirode, slušanjem zvuka praznog tv-kanala, susretom sa samim sobom u zrcalu… Ulaskom u jedan od šatora, neočekivano je nailazio na stvarni pogled nepoznate osobe koji je provirivao iz uskog proreza na platnu. Slična situacija ponovila se i u Galeriji SC-a, gdje pogledu promatrača nije izloženo ništa drugo osim tuđih pogleda čije su identitete skrivale bijele platnene pregrade.

Susret s mirom nepoznatih lica

Pogled razumijevamo kao jedan od najmoćnijih sredstava u susretu s drugima, kojim se od njega branimo ili ga konstruiramo u odnosu prema samima sebi. Rad njemačke umjetnice, aktivistkinje Barbare Kruger o tome eksplicitno govori plakatnim prikazom zaleđenog portreta – skulpture ženskog lica, naslovljenog Your gaze hits side of my face, kao o vizualnom nasilju odnosno mehanizmima podčinjavanja. Pogled je neposredni agens u uspostavljanju kontakta i ponekad ga se trudimo neutralizirati, kako bi nešto sakrili i zadržali u tajnosti, slično kao što činimo s glasom kada se trudimo da ne propusti emociju. U Približavanju, kada izlaže samu sebe pogledu drugog, kao i performansu Connected, u kojemu doslovce kao umjetničke eksponate izlaže druge osobe, kreirajući u zatvorenom prostoru situaciju susreta s pojedincima u mnoštvu, galerija postaje nešto poput laboratorija u kojemu se takve svakodnevne situacije na koje ne obraćamo posebnu pozornost kondenziraju i zadobivaju intenzitet. Kraj mnoštva sada ne možemo proći bez pažnje, jer smo ulaskom u prostor prisiljeni su-očiti se. Riječ “suočavanje” podrazumijeva susret s očima, pogledom druge osobe, ali on je uskraćen, pa među mnoštvom mirnih opuštenih lica ostajemo sami sa svojim pogledom. Boravak u prostoru ispresijecanom različitim energijama prisutnosti nepoznatih osoba kod posjetitelja izaziva različite doživljaje – od iracionalnog ushita, nelagode i tjeskobe do snažne emotivne potresenosti. Energetska razina koja se uspostavljala na relaciji nijemog susreta u odnosu 1:1 u performansu Približavanje sada se multiplicira, djelujući višestrukom poveznom snagom koja se na trenutak može učiniti nestvarnom kao prolazak kroz utopiju, s obzirom na to da se fragmentarizirana svakodnevna iskustva nakratko sastavljaju/objedinjavaju i utapaju u osjećaj nijemog zajedništva.

Relacionistička estetika definira se kao participativni rad umjetnika i njihovih sugovornika u procesima obostranog otvaranja, kako bi učeći jedni od drugih shvatili kako naseliti svijet na neki drukčiji, bolji način. Iako nema traga nikakvoj stvarnoj akciji, performans Božene Končić Badurina kao neka vrsta prototipa djeluje na sličan način. Lica sa zatvorenim očima prepuštena šutnji i lišena pogleda kojim mogu braniti svoje tijelo od uzurpacije tuđim pogledom, sva od reda doimaju se blago i ranjivo u svojoj nezaštićenosti. Talijanski filozof Giorgio Agamben o čovjekovom licu piše kao o možda jedinom mjestu gdje doista ima šutnje: “Dok karakter ostavlja na licu tragove neizrečenih riječi i neostvarenih namjera, dok životinjsko lice izgleda uvijek kao da će izgovoriti riječ, ljudska ljepota otvara čovjekovo lice šutnji. Ali šutnja koja se tu zbiva nije jednostavno suspenzija diskursa, nego šutnja same riječi… Zbog toga u šutnji svojeg lica čovjek je doista u svom domu”. Osjećaj nelagode koji nastaje pri iznenadnom susretu s mirom nepoznatih lica nastaje vjerojatno zbog neravnopravne situacije u kojoj naš pogled zadobiva neprimjerenu, gotovo nepristojnu nadmoć.

“Trauma susjedstva”

No, u pojedinih posjetitelja performans je isto tako izazvao ushit ili osjećaj snažne emotivne potresenosti protumačene otprilike kao rijetki trenutak kada mnoštvo ne izaziva pomisao na borbenu arenu, nego na intenzivan susret s blagim ozračjem ljudskosti. Pred takvim licima nepotrebno je zauzeti pozu. Pojedinci s internetskih stranica, koji su svoju egzistenciju iz tko zna kojih razloga stavili u funkciju opsluživanja svijeta spektakla, privremenom nijemom prisutnošću dostojanstveno reprezentiraju sami sebe, izlažući svoja lica bez grča izraza promatraču, sa svim tragovima osobnih povijesti koji su se u njih upisali.

Zalažući se za umjetnost koja nam pomaže prevladati “traumu susjedstva” etikom odgovornosti Nicolas Bourriaud poziva se na Levinasa, koji kao prvi korak k takvoj etici minuciozno razrađuje analizom percepcije Drugoga upravo u susretu licem u lice, sa željomprvog da uspostavi pravila, ili sposobnosti drugog da mu odolijeva nepredviđenim resursima vlastite slobode. Namjesto mjerenja sebe u odnosu na njega, Levinas govori o razotkrivanju, eksterioriziranosti lica koje tako pruža otpor da ga zaposjednemo, zarobimo i oduzmemo mu snagu. Krajnje jednostavan i upravo vjerojatno zbog toga tako neposredno djelatan performansConnected čini slično; spontano ukazuje na mogućnost etičkog otpora kroz sublimni kontakt, komunikaciju bez jezika koja su u alkemiji susreta pretvara u moćan univerzalni jezik bez riječi.

 

Emitirano u emisiji Triptih III. programa Hrvatskoga radija i objavljeno u Zarezu br. 210.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s