TIŠINA REAKCIJE

Suzana Marjanić: Krenimo od Vašega performansa Približavanje, koji ste izveli na izložbi 1:1: među(o)sobno u suvremenoj umjetnosti (Dom HDLU, Bačva, 2006). Naime, stajali ste u sredini praznoga prostora Galerije i dočekivali pojedinačnoga posjetitelja, posjetiteljicu zatvorenih očiju nastojeći, čini mi se, ostvariti komunikaciju na energetskoj razini, bez riječi i kontakta očima. Koje biste kao posebno zanimljive energetske susrete u navedenom performansu istaknuli?

 

Božena Končić Badurina: Zapravo, tu i nije bila riječ o ostvarivanju komunikacije na energetskoj razini, ako komunikaciju razumijemo u smislu razmjene sadržaja, koliko me zanimalo što će se dogoditi ako se šuteći, zatvorenih očiju i pasivno izložim prisutnosti i pogledu drugoga. Kako će taj drugi reagirati? Što ću ja osjetiti? Nisam imala namjeru komunicirati na način da npr. telepatski prenosim misli ili nešto slično što bi zadovoljilo eventualnu posjetiteljevu potrebu za atraktivnošću. Zanimalo me samo što će se prenijeti ako ukinemo namjeru komuniciranja. Prepustila sam posjetitelju da u tom odnosu 1:1 on bude aktivni činitelj, da sam bira način kretanja prostorom kao i udaljenost ili blizinu u odnosu na mene. Tako su se neki kretali po samoj periferiji/vanjskom krugu Bačve, dok su drugi čak ulazili u ono što psiholozi nazivaju zonom intimnosti (15 do 45 cm), što mi je, moram priznati, bilo vrlo neugodno.

Što se tiče doživljaja, ono čega se sada s vremenskim odmakom prvo sjetim jest prisila da u prisutnosti nekih ljudi otvorim oči, iako sam namjeravala čitavo vrijeme držati oči zatvorene. To me posebno iznenadilo jer uopće nisam mislila da ću s tim imati problema i da će prisutnost nekih ljudi imati na mene takav učinak. Bila je tu također čitava skala osjeta od izrazite neugode, nemira, na trenutke straha, pa do mira i osjećaja potpuna povjerenja u prisutnosti nekih ljudi. Isto sam tako mogla osjetiti i razliku između onih posjetitelja koji su me promatrali kao izložak, pomalo nestrpljivo očekivali neku senzaciju ili nešto spektakularno i onih koji su moje šutljivo, mirno tijelo shvatili kao neku vrstu poziva na trenutak zaustavljanja i mirovanja.

SM: U performansu Connected (Galerija Bačva, Zagreb, 2007) ponovno ste odabrali isti prostor izvedbe i sličnu dramaturgiju performansa. Naime, sada ste u ostvarivanje živoga kruga susreta uključili zajedništvo mnoštva osoba, od nešto mlađih do onih treće životne dobi, poredanih u krug, zatvorenih očiju. Jeste li snimali reakcije pojedinačnih posjetitelja/posjetiteljica i kakve su bile njihove reakcije kada su se suočili s tim živim krugom zatvorenih očiju?

BKB: Reakcije su se mogle dobro iščitati iz načina kretanja po prostoru. Neki bi posjetitelji zastali odmah na vratima i brzo izašli van, neki bi napravili brzinski krug po prostoru i još brže izašli van. Jedna je posjetiteljica ušla, sljedeću sekundu izašla, pa ponovno stala u red kako bi kasnije ušla još jedanput. Neki bi stali na sredinu kruga i tako mirno stajali nekoliko trenutaka. Bilo je i onih koji su tu situaciju shvatili kao pozornicu, a sebe kao glavne glumce pa su se samozadovoljno kretali prostorom pomalo nadmoćno razgledavajući ljude kao da su skulpture. U kasnijem razgovoru s posjetiteljima najčešće spominjane riječi bile su nelagoda, strah, ganutost, zbunjenost.

SM: Naime, u tom performansu uključili ste osobe koje rade kao filmski statisti. Zbog čega ste upravo tu skupinu ljudi angažirali u ovoj živoj skulpturi?

BKB: To je prije svega bila stvar praktičnosti. Naime, trebalo mi je četrdesetak ljudi, različite dobi, različitih fizionomija i ekonomskoga statusa, dakle prosjek ljudi kakav srećemo u tramvaju, dok čekamo u banci ili na ulici. Za toliki broj ljudi najpraktičnije je bilo angažirati agenciju koja “iznajmljuje” statiste za potrebe snimanja reklama i filmova. Na izvrsno organiziranoj web-stranici te agencije, na kojoj je svaki statist naveden pod brojem, a ne pod imenom, mogla sam kao u nekom katalogu prema fotografijama i preciznim podacima o njihovoj dobi, visini, težini itd. izabrati točno određene ljude koji su mi odgovarali po svojim karakteristikama.

Bilo da se radi o filmu ili reklamama, oni u svakom svom angažmanu glume nekog drugog, na setu ih posebno oblače i šminkaju, a u ovom su slučaju na moj zahtjev “nastupali” u svojoj svakodnevnoj odjeći, s minimalno šminke i nakita i naprosto su trebali biti ono što jesu, onakvi kakvi jesu kad ih ne snimaju kamere i kad ne glume nekog drugog.

Bol postojanja

SM: Pritom ste se na letku kao dodatnu pojašnjenju navedenoga performansa koristili Agambenovim (Ideja proze, Zagreb, AGM 2004) određenjem šutnje čovjekova lica: “Čovjekovo lice možda je jedino mjesto gdje doista ima šutnje. Dok karakter ostavlja na licu tragove neizrečenih riječi i neostvarenih namjera, dok životinjsko lice izgleda uvijek kao da će izgovoriti riječ, ljudska ljepota otvara čovjekovo lice šutnji.” Slažete li se s navedenim Agambenovim određenjem da životinjsko lice uvijek izgleda kao da će izgovoriti riječ? Derrida je npr. razlikovnu odrednicu između sebe i mačke s kojom je živio utemeljio u mačkinoj odsustnosti svijesti o vlastitoj nagosti i samim time odsutnosti bilo kakva srama o vlastitu tijelu.

BKB: Agambenovim se citatom u tom dodatnom pojašnjenju zapravo koristila kustosica izložbe Iva Radmila Janković. Nisam čitala navedeni Agambenov tekst, tako da mi je teško ovako izvan konteksta odgovoriti na pitanje slažem li se s tom tvrdnjom.

No ljudsko lice, tijelo i držanje tijela kao i način odijevanja definitivno govore o nama, našim proživljenim iskustvima i stavovima. Zbog toga ljudsko lice i nepomično tijelo i bez riječi naprosto emanira poruke o sebi; ono govori o svom stanju, o svojoj boli, radosti, brigama, neimaštini, nadahnuću i svim mogućim pohranjenim dobrim i lošim doživljajima. Mislim da je upravo zbog toga ta količina nepomičnih i šutljivih ljudi na performansu Connected proizvela takvo snažno djelovanje, a kod mnogih i nelagodu. Jer kao što kaže Ihab Hassan u Komadanju Orfeja: “U šutnji i nepomičnosti osjećamo bol postojanja”. To je upravo ono što me zanima, bilo da radim s drugima ili se koristim svojim tijelom. Svesti se na to elementarno bivanje, ispitivati njegovu dubinu i granice, suočiti se s njim i vidjeti je li doista toliko bolno koliko se čini. Stalo mi je do toga da posjetitelja, ako ništa drugo, uvijek iznova podsjećam na to stanje.

SM: Koliko ste se u svome prvom performansu, performansu disanja Vraćanje sebi – 100 udisaja (4. Dan hrvatskog performancea, Varaždin, 2004), u okviru kojega ste pomoću zvučnika koncentrirali pozornost gledatelja/gledateljica na auditivnu dimenziju performansa – na binaran ritam disanja, udisaje i izdisaje, koristili asocijacijama na istočnjačke duhovne tehnike disanja?

BKB: Te je asocijacije teško izbjeći; no iako mi je istočnjački način razmišljanja blizak, jer često funkcionira na pasivan, rezerviran, neverbalan i prikriven način, nisam namjerno željela izazvati te asocijacije. Kad radim s nepomičnim tijelom, kao u ovom slučaju, kad sam zavojima bila vezana za stol poput mumije, često ostavljam neki link za gledatelja, neku mogućnost njegova uključivanja u svoj eksperiment, a to je u ovom slučaju bio ritam disanja.

SM: Tehniku disanja jednako ste tako stavili u izvedbeno područje u svome performansu Satima(Studij MSU-a, Zagreb, 2004). Na koji ste način izdržali da sedam dana ostanete zatvorena u bijeloj kabini i na koji ste način upotpunjavali vrijeme trajanja performansa u toj izolaciji koja je, dakle, dnevno trajala i satima.

BKB: Što se tiče tjelesnoga mirovanja, ono mi nije teško palo jer naprosto imam sklonost, neku vrstu ljubavi prema nepomičnosti i mirovanje za mene nije stvar izdržljivosti. Ono što je mnogo teže postići od tjelesnoga mirovanja jest utišati buku u umu, koji neprestano i neumorno radi, čak i kad je tijelo potpuno mirno. Tu sam pokušavala zavesti red, koncentrirajući se ponovno na disanje, brojeći udisaje i izdisaje u ciklusima od jedan do deset.

Navedenom performansu izvedbeno je sličan performans koji ste izveli prvi tjedan svoje izložbe Samoj sebi (Galerija MH, Zagreb, 2004), u okviru kojega ste svakodnevno sjedili u osvijetljenu galerijskom prostoru, ispred kojega je bila razapeta bijela tkanina. Posjetitelji su pritom mogli samo nazrijeti Vaš obris, koji je okrenut leđima. Naime, navedenim ste performansom “promovirali” ideje stoicizma, u prvom redu Marka Aurelija, o smislu i granicama slobode. Sloboda je, naime, prema stoičkim konceptima moguća jedino u svijesti. Međutim, koliko navedeni koncept slobode ipak ostaje fatalistički i fobičan s obzirom na to da stoicizam zastupa vjeru da čovjek ne može utjecati na svjetski um, na sudbinu svijeta i svoju vlastitu?

BKB: Iščitavajući i kasnije prepisujući tekst Marka Aurelija, preveden kod nas pod naslovom Samome sebi, nisam stekla dojam da se radi o fatalističkom ili fobičnom konceptu slobode, baš naprotiv. Ljepota tog teksta proizlazi za mene upravo iz činjenice da takva vrsta dnevničkoga zapisa potječe od čovjeka čija je dužnost bila živjeti u svijetu i koji je kao političar i vladar tada najmoćnije sile na svijetu itekako utjecao na njegovu sudbinu, istovremeno osjećajući snažnu potrebu da njeguje svoj unutarnji život. Bila mi je zanimljiva upravo ta ravnoteža unutarnjeg (kontemplativnog) i vanjskog (aktivnog) života jer po mom mišljenju jedino ona može stvoriti cjelovita čovjeka: aktivna i odgovorna prema sebi, drugima i društvu (čovjeka koji djeluje u smislu općeg dobra, kako kaže Marko Aurelije), no koji s druge strane ne bježi od samopromatranja, od razmišljanja o sebi, svojim postupcima, od suočavanja sa svojom prolaznošću i onim što ga čini čovjekom na elementarnoj razini. Mislim da jedno bez drugoga ne može funkcionirati na kvalitetan način.

Stoga rad na tom projektu nije trebao promovirati ideje stoicizma jer nemam namjeru agitirati za bilo koji filozofski, religijski, politički ili neki drugi sustav i nuditi ga kao rješenje za probleme čovjeka, ali želim propitivati sve načine mišljenja koji mi pomažu da bolje razumijem stanje suvremenoga čovjeka kojim više ne upravlja neki viši vanjski autoritet, u obliku političkoga ili religijskoga ideološkog sustava koji bi bez propitivanja valjalo slijediti, već sam mora stvarati sebe kao moralno, političko, duhovno i emotivno biće, sam mora uvijek sve iznova preispitivati, vrijednosti i stavove koji mu se na suptilne ili manje suptilne načine nameću putem medija, u obitelji, školi ili korporaciji.

SM: Molim Vas, opišite svoje performanse Privremeno tijelo, koji ste izveli u sklopu Trijenala hrvatskog kiparstva (Gliptoteka, Zagreb, 2006) i performans Svečanost (Osječko ljeto kulture, Festival performansa, Barutana, Osijek, 2005), s obzirom na to da ih nisam vidjela.

BKB: Na performansu Privremeno tijelo umotana u aluminijsku foliju na otvaranju izložbe sjedila sam na kiparskom postamentu, postavljena mimikrijski među ostale radove. Izgledala sam poput skulpture, pomalo nalik Kožarićevu Matošu. Na posjetitelje je moja pojava djelovala zbunjujuće. Na prvi sam pogled izgledala poput prosječne skulpture, uklopila se u kontekst nepomičnih čvrstih objekata, s druge strane – posjetitelje je taj prizor zaustavljao jer su osjećali da je ispod folije živ čovjek. U jednom trenutku, nakon malo više od sata, trgam foliju sa sebe i napuštam prostoriju.

Performans Svečanost održan je u Barutani u Osijeku. Barutana je duguljasta prostorija bačvasta svoda (30 x 8 m). Odjevena u barokni kostim i namirisana jakim parfemom, svih otkrivenih dijelova tijela obojenih u bijelo, poput lutke zatvorenih očiju, leđima okrenuta posjetitelju nepomično sam sjedila na dnu dvorane, osvijetljena reflektorima. Posjetitelji su u dvoranu ulazili jedan po jedan.

SM: Koji su Vam performansi naših umjetnika/umjetnica duhovno bliski?

BKB: Ako moram odgovoriti u kategoriji bliskosti, onda mi (iako izuzetno cijenim i pratim rad naših performera – npr. Vlasta Delimar, Tom Gotovac, Siniša Labrović, Marijan Crtalić, Kata Mijatović, Vlasta Žanić, Tanja Dabo) prvo pada na pamet nezaobilazni 4’33 Johna Cagea, performansi Brucea Naumana iz šezdesetih, koje je izvodio daleko od očiju publike u svom ateljeu kao i njegove skulpture klopke za posjetitelje u kojima se ponašanje tijela, psihičke reakcije i tehnike nadziranja dovode u zamršene odnose. Pada mi na pamet i Oslobađanje sjećanja Marine Abramović iz 1976. Zatim Kavez Tehchinga Hsieha u kojemu se on zatvara na godinu dana u kavez na tavanu ne komunicirajući ni s kim i lišavajući se svih sadržaja osim razmišljanja i brojenja dana. Jako mi je zanimljiv i njemački umjetnik Tino Sehgal i način na koji spaja performans i razmišljanja o ekonomiji. Njegovi se radovi zapravo ne mogu vidjeti posredovanjem dokumentacije, već samo uživo jer je strogo protiv svakog dokumentiranja; inzistira na nematerijalnoj provedbi svojih ideja i tako u temelju preispituje proizvodnju radova. Svakako bih spomenula i performans Good Feelings in Good Times Romana Ondáka, koji funkcionira kao jednodnevna živa skulptura u kojoj grupa ljudi simulira čekanje u redu.

Stanje svakodnevice

SM: I završno: na koji ste način koncipirali performans, živu skulpturu Izlog za Max Art Festival, koji nosi podnaslov “Revolucija na čekanju”? Naime, s kojim ste konceptom angažmana ušli u ostvarivanje ideje navedenoga Festivala? Dakle, na koji ste način tim radom propitivali revoluciju sa stanovišta umjetničke prakse kao i kritiku društva da bi se ostvarili možebitni ideali u koje vjerujete? Osim toga, ulazite li navedenim projektom u nišu društveno angažiranih projekata? Naime, u prikazu Vašega performansa Satima (2004) Leila Topić istaknula je da se upravo Vaši performansi opiru spektakularnim performansima kao i društveno angažiranim projektima te da svojim radovima zapravo nadilazite sve probleme svagdana (Vjesnik, 3. prosinac 2004).

BKB: Na Max Art Festivalu nastupila sam jednim radom/performansom koji se poput žive skulpture održavao tri dana Festivala u večernjim satima, a organizatore Festivala trebalo bi pitati zašto su jedan te isti rad u programu najavili svaki dan pod drugim naslovom.

Performans Izlog srodan je višednevnu performansu/instalaciji Izloženost, održanu u Galeriji SC 2005. kao i performansu Gledalište, održanu na otvaranju prošlogodišnje izložbe MSU-THT na Zagrebačkom velesajmu, u kojima se izvrće odnos promatrača i promatranog te promatrač/gledatelj također postaje objekt promatranja. U ovom aktualnom radu situacija je bila promijenjena utoliko što se performans nije odvijao u galerijskom kontekstu, već u jednom od ostakljenih, još uvijek praznih lokala u novoizgrađenu prolazu ispod Kvaternikova trga i tako komunicirao i s običnim prolaznicima, a ne samo s festivalskom publikom, što mi je bilo osobito važno. Isto sam tako prvi put radila s volonterima koje mi je ponudio organizator, a ja sam tu ponudu objeručke prihvatila jer je riječ o maturantima iz obližnje XV. gimnazije. Ideja da radim s tom populacijom odmah mi se svidjela jer mi se činilo da bi se izvrsno mogli uklopiti u temu festivala, što zbog svoje dobi i buntovna potencijala koji ona sa sobom nosi kao i zbog toga što je riječ o generaciji koja je prošle godine pokazala izuzetan stupanj organiziranosti i efikasnosti kad je trebalo upozoriti na probleme oko uvođenja državne mature i zahtijevati svoja prava (iako će grupa s kojom sam radila polagati međunarodnu maturu, neki su od njih aktivno sudjelovali u pripremama demonstracija).

Nalik lutkama u izlogu grupa je tih maturanata tri večeri zaredom bila zatvorena u ostakljen, osvijetljen lokal. Stajali su okrenuti prolaznicima i publici i promatrali ih. Svaki put kad se neki prolaznik zaustavio neposredno ispred stakla oni bi se sa svoje strane sasvim približili izlogu. Kontrolirani i zatvoreni, uklopljeni u kontekst podzemna prolaza gdje će jedan dan možda biti neki stvarni dućan s pravim lutkama u izlogu, za mnoge su obične prolaznike ostali gotovo neprimjetni, za neke su samom svojom prisutnošću djelovali poput diskretne provokacije, zaustavljajući ih na trenutak ili ih prisiljavajući da u veliku luku užurbana koraka zaobiđu izlog. Posebno je bila zanimljiva reakcija dviju djevojčica koje su se ispred izloga potpuno unijele u igru izgubivši osjećaj da je riječ o stvarnim ljudima, a nekim nestvarnim likovima. A kad je jedan od statista izašao iz prostorije na pauzu, pobjegle su, kao da je izlaskom iz izloga lik iz priče odjednom postao stvaran.

Što se tiče društvene angažiranosti o kojoj me pitate, moram reći da nikada nisam razmišljala o svom radu na način je li društveno angažiran ili se toj angažiranosti opire. Isto tako nisam nikada imala namjeru bježati od problema svakodnevice ili ih nadilaziti jer je upravo svakodnevni čovjek ono što me jako zanima. Ono što me zanima jest, kao što sam već ranije spomenula, upravo stanje tog svakodnevnog čovjeka, njegov kapacitet da postigne duševno i emotivno zdravlje, njegova sposobnost da razumije druge i suosjeća s njima, kao i pitanje stupnja njegove slobode da djeluje, reagira i izražava se kao individualna samostalna osoba. Hoće li me ti interesi u budućnosti dovesti bliže onome što bi se moglo svrstati u kategoriju društveno angažiranih radova, ne znam.

 

Razgovor sa Suzanom Marjanić objevljen je u Zarezu br. 241.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s