(this text is currently available only in Croatian)

Irena Bekić

Komunikacijski obrasci i različiti oblici društvenosti koji se uspostavljaju u određenim situacijama često su polje eksperimentiranja Božene Končić Badurina. Za rad u Galeriji Prozori, krenula je od neposredne povezanosti galerije i knjižnice. Galerija se, naime, nalazi u knjižnici pa se njihove djelatnosti neprestano nadopunjuju i isprepliću. Pri tome je knjižnica stabilni dio para, definiran, društveno potvrđen i s jasnom dnevnom rutinom. Galerija pak destabilizira. Postavljajući pitanja i pomičući perspektivu sagledavanja podmeće nogu ustaljenoj i automatiziranoj knjižničkoj praksi.

Upravo je automatizirana dnevna praksa knjižnice polazište Boženi Končić Badurina. U razdoblju od tri mjeseca – od rujna do prosinca – ona je povremeno boravila u knjižnici proučavajući navike njezinih korisnika i odnose koji se uspostavljaju između njih, knjižničara, prolaznika / stanovnika kvarta i prostora. Iz toga su proizišle četiri situacije kojima je intervenirala u knjižničku svakodnevnicu. Lagano izmičući od normale, Boženine su se intervencije ispostavile kao diskretni tektonski pomaci uslijed kojih su se u pukotinama koje su se rastvorile ostvarile mogućnosti za drukčije oblike društvenosti. Tako su se na primjer, formalni odnosi u kojima se knjižničari i korisnici knjižnice suodnose isključivo kroz funkcije u institucijskom modelu, pomaknuli prema prisnijim oblicima druženja i međusobnog uvažavanja. Sve su situacije izuzev „Spavača“ uspostavljene na etici brige prema ljudima, bilo da im umjetnica sama iskazuje pažnju („Kafić“) ili ih želi aktivirati kroz njima zanimljiv sadržaj u kojemu se mogu dokazati („Kviz 1001 noć“), bilo da ih poziva da sami brinu jedan o drugome („Novine“). Ne radi se tu o velikim akcijama, već o gestama koje se dekodiraju kao dobre vibracije u međususjedskim odnosima.

Božena Končić Badurina svojim situacijama postiže očuđenje i na razini njihovog likovnog postava. Niz stolova postavljenih ispred knjižnice za kojima ljudi uz kavu, na toplom rujanskom suncu, čitaju novine, ili slika usnulih čitača u osvjetljenim galerijskim/čitaoničkim izlozima neočekivani su i očuđujući vizualni akcent u javnom prostoru kvarta, a ne samo zbunjujući nasrtaj na naviku i pravila ponašanja u knjižnici. U kvart je izašla i pozivajući stanovnike na kviz, nadajući se upravo onima koji su se pasivizirali i nisu spremni iskočiti iz svoje dnevne rutine.

Boženina taktika je mimikrijsko konstruiranje jednokratnih situacija bez opipljivih tragova. Nju ne zanimaju trajnost ili mjerljivost, već ono što će se dogoditi u izmijenjenoj situaciji, nusprodukt koji je uvijek fluidan i efemeran jer nastaje u odnosima i ljudima.