AŽ Gallery, Zagreb, 2014
drawing based on text of Vlasta Žanić (english version will be available soon): ‘Ljetno kino’ na Žitnjaku: Atrij stare škole na Žitnjaku, prostor je koji umjetnici-domaćini i njihovi gosti često koriste u ljetnom periodu povodom otvaranja izložbi, kao prostor druženja, razgovora, zajedničkog blagovanja i sl. opuštajući se u toj maloj zelenoj oazi. Implementacija ‘ljetnog kina’ u prostor atrija omogućila bi njegovim korisnicima niz zanimljivih mogućnosti i sadržaja te na taj način obogatila ljetnu sezonu u Atelierima Žitnjak. Od prezentacije video radova, eksperimentalnih, dokumentarnih i igranih filmova, pa do organiziranih prezentacija, promocija ili pak praćenja nogometnih utakmica sa svjetskoga prvenstva, u ugodnom ambijentu uz slastan zalogaj sa čuvenog žitnjačkog roštilja i kaplljicu koje na Žitnjaku nikad ne nedostaje…
drawing based on text of Zoran Pavelić (english version will be available soon): Htio bih jedan veći bazen koji bi ispunjavao veći dio Žitnjačkog vrta. Kada bi bilo love, on bi bio nevidljiv za dana, a u ljetnim kasnim noćima vidljiv – u njemu bi se ogledao mjesec. To je jedna ideja, a druga je da se isti takav bazen koristi i za dana s tim da uvijek postoji mogućnost njegovog zatvaranja i otvaranja, kao da ga i nema kad ga nema, a opet je tu negdje. Možda bi bio kružnog oblika, to je zbog mjeseca, to je iz prve ideje, a ovaj drugi mogao bi biti pravokutnog – na njemu bi bilo samo zelenilo /trava/, izgledao bi kao nekakav zeleni pravokutni plašt, i na njemu jedan stakleni veliki okrugli stol, sa kružnom klupom, a sve ostalo oko toga pravokutnog zelenog plašta bi bio Vrt sa cvijećem, s voćem i povrćem i eventualno smokvom ako bi uspjela, naravno i svi korisnici tog Vrta morali bi ga održavati. P.S. I postoji dugme odmah do ulaza u vrt koje bi se koristilo za uključivanje cijelog sistema zatvaranja i otvaranja bazena, postojala bi tzv. betonska?! ili neka druga ploča koja bi u jednom trenutku otvarala i isto tako zatvarala bazen. Na lijevoj strani do ulaza tamo gdje se nalazi roštilj obavezno bi bila postavljena napa.
drawing based on text of Sven Klobučar (english version will be available soon): Kad se ulazi u atrij/dvorište, s lijeve strane je roštilj. Tamo di je stol, di se jede, tu bi bio fensi brodski pod, mediteranski, i iznad suncobran (ikeasti), a svugdje okolo su tropske biljke s velikim lišćem, a po zidovima foto-tapete biljaka. U kutu bi stajala Bakićeva skulptura koja je ispred hotela Dubrovnik (Gajeva), „Razlistala forma“ i skulptura Ljudevita Gaja, koja je sad u Bobanu (razmak 20 cm, skoro spojene), kao da Ljudevit Gaj gleda skulpturu Bakića. Skulpture su među biljkama, ali su vidljive. Poanta: zagrebačka špica preseljena na periferiju.
drawing based on text of Alem Korkut (english version will be available soon): Žitnjački vrt – baš tako zamišljam prostor u srcu naše škole. Prvo bih pozvao susjeda s motokultivatorom da uzore cijeli atrij, osim dijela gdje se nalazi roštilj. Potom bih navezao puno humusa i zrelog stajskog gnojiva i pokrio krov zgrade debelim slojem plodne zemlje. U atriju bih jednim dijelom zasijao kukuruz i pšenicu, a drugim paradajz, papriku i krastavce. Na unutarnje bih zidove atrija stavio viseće posude ispunjene zemljom u kojima bih uzgajao začinsko bilje i mladi luk. Na krov bih posijao travu i nakon što nikne, tamo bih doveo kozu koja bi održavala travnati krov uvijek uredno podšišanim/popasenim. Povremeno bih kozi doveo u društvo jarca ne bi li koza zanijela i povećala brojnost koza na krovu. Donošenje jarića na svijet bi pospješilo laktaciju u koze, pa bismo mogli povremeno dobiti malo svježeg mlijeka, premalo za sir, dovoljno za kavu.
drawing based on text of Ivana Jelavić (english version will be available soon): Uvijek mi je bio zanimljiv središnji otvoreni prostor na Žitnjaku jer se nalazi u središtu, srcu zgrade. Praznina koja drži materijalni dio zgrade na okupu. Kao u Tokiju, centar grada čini simbolička praznina. Tamo se odvija i većina međusobne komunikacije stanara Žitnjaka. Najradije bih tamo postavila, da mogu, veliku ružičastu kuglu satkanu od etera kao mjesto za meditaciju. Simboličini prostor srca. A možda se kugla već i satkala.
drawing based on text of Frane Rogić (english version will be available soon): Zamislio sam prvo posjeći svako raslinje koje postoji u vrtu, što se odnosi i na nisko raslinje, kako bi se dobila čista zemlja. Na čistu zemlju bi se postavljali površinski neophodni materijali da se dobije zemljana površina na kojoj ništa ne raste. To znači neophodni materijali koji postoje u prirodi, a s kojima se to može postići, valjda sloj oblutaka, pijesak, sitni kamenčići, ne znam točnije, ne bavim se hortikulturom baš svaki dan. Ideja koja mi se pojavila za ovaj odgovor zapravo je »slika vrta sa sitnim bijelim kamenčićima koji se inače koriste za posipavanje putića u vrtovima, a da su ovdje rasprostrti od stijene do stijene objekta. Tvoreći bijelu površinu bez ikakva raslinja. U vrt bi također stavio tri kornjače na doživotno odhranjivanje, možda bi bilo neophodno radi kornjača i njihova načina življenja postaviti još nešto, no to mislim u minimalnom smislu, da se ova prva ideja s bijelim kamenčićima ne izgubi. Organizacijski, ono što bi nadošlo s kornjačama, već prema njihovim zahtjevima, postavio bih koristeći metodu Fengh Shui na način da odgovara i kornjačama, i objektu (vrtu u zgradi) i posjetiocima-ljudima i eventualno njihovim životinjama, kojih obično nema puno i na njih se i inače uvijek pripazi što rade.
drawing based on text of Dražen Grubišić (english version will be available soon): Natkriveno dvorište sa staklenim ravnim krovom koji dodiruje sljeme postojećih krovića, a onda ispod razno raslinje koje tvori džunglu. Putić koji ide u krug, i stol i klupice u sredini. Naglasak je na džungli. Može se ubaciti i par tropskih ptica.
AŽ gallery is founded and run by members of artistic non-profit organization Žitnjak Studios/Atelieri Žitnjak which are located in in a former elementary school in the industrial area Žitnjak in Zagreb. Although located in the suburbs over time Žitnjak Studios have grown into an important cultural and artistic center known not only for its quality art projects but also for its friendly atmosphere and hospitality towards its visitors.
An important part of the Žitnjak Studios building is an inner garden located in the middle of the old school which is not only a common area but also the central place of gathering of artists and their audience during the warmer months of the year especially on the openings.
I asked all the members of the artistic organization Žitnjak Studios to write a text on how they would rearrange the garden if they had an opportunity and sufficient funds available. Based on texts of 15 members I made a series of 15 pencil drawings which depicted their ideas.
On the exhibition there was also shown a video which in form of an all-knowing narrator tells us the story about some situations typical for gatherings in Žitnjak Studios and at the same time it ‘predicts’ some specific occurrences that will happen during the opening evening. In this way the text in video-form continues in performative actions of members of Žitnjak Studios as well as of audience.
Members of Artistic organization Žitnjak Studios who participated in this project:
Boris Cvjetanović, Hamo Čavrk, Boris Greiner, Dražen Grubišić, Ivana Jelavić, Sven Klobučar, Alem Korkut, Kata Mijatović, Hrvoje Mitrov, Frane Rogić, Mirjana Vodopija, Zoran Pavelić, Predrag Pavić, Vesna Pokas, Vlasta Žanić
-
- exhibition set up
Galeriju AŽ su osnovali i vode članovi umjetničke neprofitne organizacije Atelieri Žitnjak koja je smještena u nekadašnjoj osnovnoj školi u industrijskoj zoni Žitnjak. Iako se nalaze na rubu grada Ateljei Žitnjak s vremenom su postali važan kulturni i umjetnički centar poznat ne samo po kvaliteti svojih umjetničkih projekata nego i po prijateljskoj atmosferi I gostoljubivosti prema posjetiteljima.
Važan dio Ateljea Žitnjak je unutarnji vrt koji se nalazi u središtu stare škole koja je ne samo jedini zajednički prostor već i glavno mjesto druženja umjetnika i njihove publike tijekom toplijih mjeseci u godini osobito na otvorenjima.
Zamolila sam korisnike Ateljea Žitnjak da napišu tekst o tome kako bi preuredili vrt kad bi imali priliku i dovoljno financijskih sredstava na raspolaganju. Na temelju tekstova 15 članova napravila sam 15 crteža olovkom koji su ilustrirali njihove ideje.
Na izložbi se moglo pogledati i video koji nam u formi sveznajućeg naratora pripovijeda o nekim situacijama tipičnim za druženja na Žitnjaku a istovremeno ‘predviđa’ i neke specifične događaje koji će se dogoditi tijekom večeri otvaranja. Na taj način tekstualni video nastavlja se u performativnim akcijama članova Ateljea Žitnjak i publike.
Članovi Ateljea Žitnjak koji su sudjelovali u ovom projektu su:
Boris Cvjetanović, Hamo Čavrk, Boris Greiner, Dražen Grubišić, Ivana Jelavić, Sven Klobučar, Alem Korkut, Kata Mijatović, Hrvoje Mitrov, Frane Rogić, Mirjana Vodopija, Zoran Pavelić, Predrag Pavić, Vesna Pokas, Vlasta Žanić
-
- inner garden in June
-
- inner garden in April
SVE SE VRTI OKO VRTA*
Boris Greiner
Nastavljajući autorsku obradu galerijskih prostora u kojima izlaže, Božena kao motiv svog žitnjačkog nastupa izabire središnje dvorište ‘Centra periferije’. Poziva na suradnju umjetnike što koriste atelijere predlažući im da pismenim putem odgovore na pitanje: “Kako bi u nekom idealnom slučaju raspolaganja s dovoljno financijskih sredstava preuredili unutrašnje dvorište/vrt na Žitnjaku s namjerom da on još bolje služi svojoj svrsi – kao središnje mjesto okupljnja i druženja umjetnika/korisnika ateljea i njihove publike, mjesto predaha i odmora tijekom toplih mjeseci u godini?” Dobivene prijedloge predstavlja posve neutralnim, gotovo arhitektonski crtežima olovkom na papiru s malim detaljima u boji i na izložbi im pridružuje tekstualne predloške.
Prilazeći, dakle, «Atelijeru Žitnjak» Božena započinje od njegove dvije, rekao bih, temeljne karakteristike – formalno, zajedničkom prostoru žitnjačkog kolektiva i suštinski, kreativnom nervu pojedinih članova. Pitanje koristi kondicional koji ne isključuje ali i ne zahtijeva realizaciju nečije zamisli, pa su upitanici u svojim razmišljanjima sasvim slobodni.
Zatim te dvije osnovne značajke spaja usmjerujući kreativnost ‘stanara’ prema kući čija osnovna namjena i jest biti mjesto ili poligon umjetničke proizvodnje. I to prema njenom nenamjenskom jezgru, vrtu koji tek opkoljenošću zgradom postaje njen dio.
Aktivirajući misaoni kapacitet korisnika, moguće i pretpostavlja različitost njihova pristupa budući u pitanju i jest, po vokaciji ali i po umjetničkim opusima sudeći, kolektiv poprilično heterogena sastava. Dobiveni prijedlozi potvrđuju pretpostavku, kreću se od utilitarnih, lako izvedivih preinaka, preko kompleksnijih, materijalno zahtijevnijih zahvata do isključivih, utopijskih, pa i potpuno apsurdnih rješenja.
Slijedom toga, raširena lepeza pojedinačnih mišljenja daje odgovor: dakako da se žitnjački umjetnici po pitanju uređenja vrta uopće ne slažu. No, raznovrsnošću predloženih ideja, kolektiv zapravo polaže ispit. Grupni portret individualnih odnosa stanara spram središnje točke konteksta njihova zajedništva vjerno odražava trenutnu namjenu zgrade. Koja je u prošlosti kao osnovna škola i imala cilj oblikovati djecu po ustaljenom obrascu, ali sadašnji umjetnički pogon što u post industrijskom okruženju proizvodi post moderne artikle ne može imati jednu proizvodnu traku. A pogotovo ne unisone mentalne mehanizme. Pa je i logično da njeni djelatnici na kraju ne uzimaju u obzir niti činjenicu da bi se u nekoj zamišljenoj realnosti njihovo rješenje reflektiralo na sve zajedno.
Stoga taj spomenuti kondicional koji je u startu sve dozvolio, na cilju, nepremostivošću materijalne dimenzije isključuje i mogućnost unutarnjeg žitnjačkog obračuna vezana za izvedbena pitanja u vrtu.
Isprepletenost prostora i vremena s ljudima naglašava i video rad u kojem se, jedna za drugom, nižu pomalo stilizirane rečenice što prepričavaju prezent, situaciju otvorenja ove izložbe. U koju su vrlo diskretno uključene i gotovo nezamjetne performativne geste na koje tek taj tekst upućuje pozornost i čini ih postojećima. Slične su se aktivnosti ovdje možda već i događale ili se tek, u nekim budućim okolnostima, imaju dogoditi, međutim, njihov zbroj u jednoj večeri vidan je otklon od standarda. Ta igra upućivanja publike na pronalazak detalja u uobičajenoj situaciji, kao svojevrstan Boženin specijalitet, pojavnjuje glas same izložbe i to u prvom licu, intonacijom tih tekstova, naime, postiže se dojam da nije autorica ta koja se obraća, nego neka druga osobnost, iznenađujuće upoznata sa svim pojedinostima. Ostvarivanje dijaloga posjetitelja i fiktivna trećeg lica kao da tu komunikaciju smješta u neku meta razinu, odjednom je iskrsnulo ono što piše između redaka. Pristajanje na takvo čitanje pojavnjuje finu, dotad nevidljivu, mrežu koja nas obavija i koja je u izložbenom obraćanju promovirana u gotovo materijalnu dimenziju.
Osim toga, te se rečenice u malim varijacijama mogu primijeniti i na kontekst otvorenja bilo koje izložbe na Žitnjaku. A, s obzirom na specifičnost tog konteksta, te rečenice, kao nekakav neobičan prijevod realna zbivanja, upravo inzistirajući na toj konkretnosti, zapravo vjerno oslikavaju žitnjačku situaciju i moguće ih je doživjeti kao precizan, iako simboličan, portret. U tom je smislu ponovo iskorištena specifičnost prostora, odnosno karakterističan prolazak publike koja se uvijek kreće istim smjerom: prvo pogleda izloške u prednjem dijelu zgrade, zatim prolazi hodnikom u njenom lijevom krilu u kojem često i jest prikazan neki video, kao integralni dio izložbe, prema dvorištu u kojem se događa druženje. Ovaj sada video kao da to sve zna, dočekuje ih nakon galerije, ispraća ih preko mjesta svog prikazivanja, upozorava na neke pojedinosti samo njemu poznate i najavljuje ono što slijedi. A vjerna žitnjačka publika dobro zna da slijedi nekakva manifestacija kulinarstva koja se, dakako, priprema u dvorištu. Pa stoga, ne samo da je ovim portretom predstavljena zgrada s njenim stanarima, nego i njeni gosti, pomalo i zatečeni, suočeni s tim rečenicama što se obraćaju upravo njima u trenutku njihova prolaska kao da to nije video nego svevideće oko koje je ipak na njihovoj strani i ne parodira njihov mimohod (nerijetko i stampedo) prema jelu i piću, nego ih dobrohotno upućuje prema vrtu oko kojeg se, uostalom, sve i vrti.
*Polić, Rajka (2008.), Sve se vrti oko vrta _ Koplje od oruđa do oružja, grad od vrta do utvrde, FIlozofska istraživanja, god 28, sv. 1(109), Zagreb, str. 177 – 192
The English version of the text will be available soon.
Božena Končić Badurina 